(Siniša Novak / Helena Herceg: «Pelud prezrelih trava» . Čakovec 2004.) Zbirka od 66 pjesama i 40 likovnih priloga, pretežno fotografija, plod je višegodišnje komunikacije dvoje autora putem Interneta. Preslik je to, dakle, jedne virtualne korespondencije, poziva iz Međimurja i odziva iz Arizone. Danas, milijuni žitelja ove planete, spojeni na mrežu u kiberprostoru, intenzivno žive u stvarnosti nekadašnjeg sna o « globalnom selu «. Listaju stranicama znanja, igraju se, dopisuju, trguju, stvaraju zajedničke projekte… Stoga se čini da ni dijalog dvoje pjesnika, suvremeni način međuljudske interakcije, sam po sebi ne bi trebalo isticati. Međutim, kako je upravo ta, elektronička, «tehnologija» ovom književno-likovnom djelu dala svojevrstan pečat, to je i nužno spomenuti je kao sudionika, ili «treće lice» autorstva. Navedena zbirka, naime, građena je u epistolarnom obliku: poruke dvoje različitih ljudi o istim temama – o životu, ljubavi, samoći, smrti… Pri čemu je ženski glas poetski vitalniji, a muški tradicijski prigušen, slijevajući se oba u ariju sjetnoga sklada. A taj sklad proizlazi iz oblika što je zadan dimenzijom kompjutorskoga ekrana. Pa nasuprot, primjerice, dopisivanju Čajkovskog i Madamme vod Meck, koji se baš kao i Helena i Siniša nikad nisu sreli, a razmjenjivahu duge prepirke i sentimentalne tirade, pjesme Hercegovke-Amerikanke i našega Međimurca tipične su za pjesništvo «kratkog daha». Ta, od elektroničkoga gurua nametnuta forma, zahtjevan je poetski zadatak. Jer jedini instrument koji takovu pjesmu dijeli od telegramski sazdane poruke je – unutarnji ritam. Tom zahtjevu dvoje pjesnika uspijeva udovoljiti, odričući se uresa rime čak i tamo gdje se ona nameće spontano. Po motivici, ispovjednoj i kontemplativnoj, kao i po izrazu minimalnog atributa poetičnosti, ova bi poezija ostala u sferi tradicijskog stihovanja – da njena osobitost i osobnost nisu podcrtani još jednim autorskim činom. Od starinske dječje slikovnice, preko nijemoga filma, do TV-putovanja svijetom danas, čovjek je oduvijek žudio za riječju koja je obogaćena slikom. U ovoj pak poetskoj zbirci upravo je njen slikovni dio doprinos osobitosti i osobnosti, punoći čitateljevog doživljaja. Krajolici i bilje hrvatskog sjevera i američkoga juga, sočnost međimurskog tla i pustinjska žeđ Arizone, iz kojih podjednakim obiljem buja život Zemlje – svi ti prizori nose samo jednu, jedinstvenu poruku: i cvjetan i trnovit , pod istim suncem što se gasi i budi tek s razlikom u kazaljci ure, Život je lijep i vječan. Priča je to i o Internetu, o demokratičnosti medija koji ne poznaje političke, rasne, ni religijske granice, koji doprinosi zbližavanju sviju izvanzemaljskih i zemaljskih prostora i ljudi. Stara koliko i poruka Bijelog orla: « Dio smo ove zemlje, a ona je dio nas. Mirisave trave su nam sestre, a voda koju pijemo je sveta. Ovu zemlju nismo naslijedili, nego posudili od naših potomaka» … Upravo po svojoj ekološkoj i humanizacijskoj poruci putem fotografija, ova će knjiga izmijeniti u čitatelja ukorijenjene predodžbe o dva različita kraja. Spoznat će da Arizona nije samo legenda o Divljem zapadu, niti tek postojbina Indijanaca i kauboja. Kao i da je ova sićušna točka na našoj planeti, što se zove Međimurje, dostojna usporedivosti sa beskrajem Colorada. Za likovnu priči knjige, za njenu metaforiku i tematsku zaokruženost potrebo je naglasiti vrijednost likovnog izbora i fotografije Siniše Novaka. S početkom od prizora prvih vjesnika proljeća do završetka, ogoljele stabljike, što je već razaslala pelud, sjeme proljetnih vlati, kako to već i sam naslov zbirke navješćuje.
mr. sc. Ljubica Duić Jovanović
